Strujni Udar i Dragi Jelić stižu prepuni „Harizme“
Postavljeno: 07.09.2025
Kruševački rok sastav Struji Udar koji naslavlja tamo gde je inicijalni san, tada 18-to godišnjaka, prekinut. Nakon završetka postprodukcijskih radova na povratničkom albumu „Hoću da mi bude lepo“, koji će se uskoro pojaviti pod etiketom PGP RTS-a, pred nas stiže i njihov najavnji video singl, animirani rad za pesmu „Harizma“
Posebnu težinu čitavoj priči daje i gostovanje srpskog rok antologičara Dragog Jelića iz YU Grupe. Već sami njegovi vrhunski kriterijumi dovoljna su garancija tvrdni da je u pitanju prvoklasna tema, potencijalno prvi hit sa albuma na kojem uz legendarnog Jelića gostuje još čitava plejada prvorazrenih muzičkih vedeta srpske rok scene.
Čitav album, pa tako i „Harizma“, načinio je autorski tandem Đorđe Nejković (muzika, aranžmani i klavijature) i Aca Džunić (tekstovi, gitare) i snimljen je u kruševačkom Studiju Carat kafe, pod snimateljskim prstima Zlatka Petkovića. Vokali su zabeleženi, kod Miloša Burde, u beogradskom City studiju i za njih je bio zadužen jedini „neoriginalni“ član postave, a njegov glas već decenijama zaštitni je znak kraljevačke hard rok postave Gama Zrak – Dragan Ranitović. Editing miks i mastering delo je Srđana Babovića u studiju „Babović“.
Ovaj animirani video rad delo je Srđana Tanaskovića.
Uz Nejkovića i Džunića u postavi je još jedan od osnivača Strujnog Udara, bubnjar Bane Mihajlović.
Životopis Strujnog Udara ili zašto je ova priča posebna
Postoje, u širim muzičkim krugovima, opravdane vrlo često, negativne predrasude o rok grupama, čije se članstvo ponovo okuplja, nakon podosta godina, ne bi li, kao već profesionalno ostvareni ljudi srednjih godina, dosanjali nekad davno prekinut san… Ali, ovo nije ni nalik takvom stereotipu. Evo i zašto…
Grupa Strujni Udar, koju su mahom činili učenici viših razreda kruševačke osnovne škole „Jovan Popović“ (!), datira još iz ranih ’80-ih godina. Jureći u autorskom zvuku nešto od čvrstine tada već odlazećeg zlatnog doba hard roka i nadolazećeg Novog talasa oni su autorski veoma brzo sazrevali te uspevali da se domognu i oreola najbolje lokalne koncertne atrakcije, čije sve pesme i danas napamet znaju gradske generacije rođene od sredine ’60-ih godina XX veka, do onih iz prve polovine naredne decenije.
Poneseni obećanim ulaganjima u budućnost grupe, jednog uglednog preduzeća, pred finalno snimanje materijala za debi album „Pre ili kasnije“ menjaju ime i postaju Rubin. Dogovorena saradnja se, po čestom običaju (makar kada je pokroviteljstvo rok muzike u pitanju), izjalovila, a ploča otišla u štampu. Album je objavljen za „Diskos“ 1984. godine, a producirao ga je možda i najautentičniji kreativac među instrumentalistima, ponikao u kruševačkoj „Koloniji“, legendarni bas gitarista Nenad Stefanović Japanac. Dovoljno je napisati da su im gosti bili Stjepko Gut i Lidija Bartuš iz grupe KIM, a snimljen je u tada možda i ponajboljem beogradskom privatnom studiju „Druga maca“. Sa albuma se, uz naslovnu, posebno izdvojila balada „Samo jedan dodir tvoj“. Uz nikakvu medijsku kampanju izdavača i nedostatka tada već vrlo poželjnog video spota, neiskusni, mahom 18-to godišnjaci, gube dah…
Kasnije ih je život razvejao. Deo postave nastavio je i u Beogradu da postoji (grupa Osmeh – na primer) sa realnim šansama da nastavi sa svojim autorskim zvukom. A onda je došao rat. I kraj sna… dok ih Japanac (indirektno) ponovo nije postavio u radni mod. Postoje brojni video snimci, od pre nekoliko godina, na kojima Neša uživa u kućnim svirkama sa Đorđem Nejkovićem i gitarskim virtuozom Acom Džunićem.
Nastavku priče ćete uostalom i sami svedočiti.





