Kad vanredno postane svakodnevica-  Odeljenje za poslove odbrane i vanredne situacije u borbi protiv korone

Postavljeno: 21.12.2021

Zaposleni u Odeljenju za poslove odbrane i vanredne situacije Gradske uprave Kruševac Lazar Jovanović, Vladimir Stojković, Dejan Lazarević, Oliver Ivanović i Milan za  naš medij govore o skoro dvogodišnjoj borbi protiv korone, teškim i neizvesnim trenucima, nedoumicama, strahovima, ali i probuđenoj solidarnosti,  zajedništvu te smešnim i zabavnim  situacijama koje su se, i u ovakvim okolnostima, dešavale

Obični ljudi u neobičnim okolnostima

Ubedljivo mi je najteži bio početak, za nas je to bila nepoznanica, priroda kovida, kako se ponašati. Mi kao Odeljenje, po prirodi posla treba da reagujemo u ovakvim situacijama, malo smo lutali dok nismo ukolotečili aktivnosti. Bili smo angažovani od početka, imali kontakt sa zdravstvenim ustanovama, ostalim institucijama. Išli smo i tamo gde drugi ne bi smeli.  Niko od nas nije izostajao, kao ekipa smo učestvovali u svim poslovima, postali smo kasnije oni koji su sugrađanima davali savete o higijeni prostora, ličnoj higijeni, šta i kako činiti. Mučno je zaista bilo kada bi ujutru čitali izveštaje Zavoda za javno zdravlje, odnosno gledali broj obolelih, preminulih, hospitalizovanih…– priseća se tih trenutaka Lazar Jovanović.

Napominje da su radnici tog odeljenja obični službenici Gradske uprave.

Ono što me je oduševilo jeste solidarnost koju kolege pokazuju, radimo kao jedinstvena ekipa, to smo preneli na ljude oko nas i siguran sam da smo zbog toga uspevali sve da stignemo – priča Jovanović.

Njemu je, ipak, od svih napora koje  je pandemija donela, najteže palo obimno „pisanije“, odnosno administracija i priprema dokumentacije za zasedanja štaba za vanredne situacije, što je inače redovni posao upravo ovog odeljenja.

I njegov kolega Oliver Ivanović potvrđuje da mu je taj prvi trenutak, početak epidemije bio najteži.

Osećao sam se kao kada sam imao 19 godina, kada je počelo bombardovanja i nismo znali šta nas čeka. Ipak, posle prvog dana već je bilo lakše,  vidiš šta možeš, kako, krećemo se, radimo – kaže Ivanović.

Nije bilo pauze!

Kada je trebalo da se formira kol centar ostao je cele noći na poslu.

Nešto pre ponoći me zove  Todorović (Dušan Todorović, načelnik Odeljenja) iz kabineta gradonačelnika i pita da li mogu da dođem da otključam kancelariju u MUP-u, u kojoj nam stoji oprema za kol centar. Kolega i ja ostajemo do jutra. To je bio baš početak, stižu razne vesti, ne znamo o čemu se radi. Po prirodi nisam plašljiv, ali nije bilo svejedno, neprijatelj je nevidljiv, kasnije je sve došlo na svoje – objašnjava Oliver Ivanović.

Sa dvojicom kolega je tokom vanrednog stanja radio noćne smene na kol centru, sa Policijskom upravom, Bolnicom i drugim institucijama koorodinirao aktivnosti i pomagao sugrađanima u rešavanju nekih situacija u kojima su se, zbog specifičnih okolnosti, našli.  Trebalo da je objasne šta se sme, može, ko treba da bude u izolaciji, ko da se testira, mnoga dešavanju su prevazilazila njihova tadašnja znanja, ali su, smatraju, dobrom organizacijom uspevali dosta toga da reše.

Njegov kolega Dejan Lazarević podseća na situaciju sa čovekom iz Mudrakovca, koji je imao koze u Modrici, kooje je trebalo da obilazi svaki dan, ali nije mogao da izlazi jer je stariji od 65 godina.

Muke smo imali dok smo to uspeli da rešimo, jer nije imao na osnovu čega da dobije potvrdu za kretanje. Na kraju je nađeno rešenje da ga ne diraju u određeno vreme na toj lokaciji, da može da ode da pomuze i nahrani te koze. To sada deluje smešno, ali je on u tom trenutku imao realan problem, nije imao način da opravda izlazak – priča nam Lazarević.

Potvrđuje da je solidarnost među kolegama bila velika.

U našem Odeljenju nije bilo „ne mogu, neću, umoran sam“. Niko nije gledao koliko je sati, da li je popodne, veče, noć, svi su bili rame uz rame jedni sa drugima. Takođe, ni u jednom trenutku nismo imali strah jer smo maksimalno poštovali savete lekara, aktuelne, to nas je držalo. Maske, rukavice, sve što treba, dezinfekcija, vladali smo se po pravilima, a potom smo se vakcinisali – podseća on.

Iako su oni obični radnici, bili su visoko motivisani.

Radili smo danonoćno, kada je bilo potrebno. Bukvalno smo za noć, uz naravno pomoć  Vojske, Crvenog krsta, volontera, uneli opremu u Kovid bolnicu, koja se na drugim mestima po nekoliko dana unosila. Delili smo parče hleba, paštetu, takav smo tim, kao porodica – kaže on.

Vladimir Stojković podseća da je tokom ovog perioda bilo raznoranih situacija, šale i tuge, svega. Podseća da je sa kolegama ulazio na infektivno, u Kovid ambulantu, svuda gde je trebalo, dok su unosili ili iznosili opremu, prolazeći pored pacijenata koji čekaju na pregled.

– Terali smo ih da nam pomognu u nošenju, kad već čekaju – kroz osmeh kaže Stojković dodajući da je to bilo u šali, naravno.

Pripremili 32 vanredne sednice Štaba!

Sa šale u veoma ozbiljne situacije vraća nas Milan Ivanović koji objašnjava da su se nadležne gradske službe, pre nego što je prvi slučaj korone potvrđen u Srbiji, pripremale za moguću epidemiju.

Pre nego što je proglašeno vanredno stanje već smo imali nekoliko sastanaka stručno-operativnog tima za borbu protiv pandemije. Kasnije sam shvatio da mnogi sugrađani ni ne znaju da tako nešto postoji. Tada smo razmenjivali  informacije iz Italije, tada se samo u Italiju gledalo. Već je postojala pretpostavka da je virus prisutan u zemlji, ali je problem bio u tome što niko nije znao kako će to da se dešava. U tom prvom momentu nismo bili spremni jer nije bilo dovoljno sredstava za dezinfekciju, za ličnu zaštitu, maski, skafandera, nije bilo te vrste kapaciteta, ali se sve to u hodu rešavalo i organizovalo  – objašnjava on.

O količini posla, između ostalog i administrativnog, koji se u ovoj situaciji sručio na 12 zaposlenih u Odeljenju za poslove odbrane i vanredne situacije, svedoči i podatak da se [tab za vanredne situacije, koji oni pripremaju, redovno godišnje održava četiri puta, i možda jednom do dva puta vanredno, a da su u 2020-toj godini održane 32 vanredne sednice.

Službenici ovog Odeljenja su najpre papirološki pripremali mnoge aktivnosti, poput opremanja privremene bolnice u Hali sportova, a onda to sprovodili u delo. To u praksi znači da su koordinirali sve službe, pribavljali podatke o broju kreveta, razne opreme, obezbeđivali prevoz, kamion, viljuškar, povezivali sve, javljali kada ko gde dolazi, a potom i fizički pomagali. Podsećaju da su veliku ulogu u svim tim poslovima odigrali JKP, Crveni krst, Vojska, volonteri. Neizostavno je medicinsko osoblje kome je trebalo obezbediti uslove i opremu kako bi mogli da pomognu obolelima.

Na jedno pitanje, ipak, još nemaju odgovor. Ostaju zamišljeni nad pitanjem kako će obeležiti kraj epidemije, kada dođe. Pribojavaju se da, klasičnog kraja, neće biti, odnosno da će se, verovatno, pojavljivati novi sojevi.

Još uvek nismo o tome razmišljali, bitno je da plivamo u ovoj priči, radimo svoj posao, da smo ostali zdravi, ali da smo se, istovremeno, svuda odazvali – poručuju naši sagovornici.

J. Božović


Pohvala zbog otvorenosti prema novinarima

S obzirom na to da su radnici Odeljenja za poslove odbrane i vanredne situacije u epicentru dešavanja u vezi sa epidemijom oni su značajni sagovornici novinarima i medijskim kućama koje o tome izveštavaju. I pored velikog tereta, koji u ovom periodu nose, uvek odgovaraju na novinarska pitanja. Time su se svrstali u red naših retkih sagovornika koji se,  ni u najtežim momentima, nisu povukli ili „sakrili“ iza drugih institucija, kao što su mnogi uradili.

Bili u crvenim zonama, nisu se razboleli

Zanimljivo je da se nijedan od radnika Odeljenja za vanredne situacije nije razboleo od korone, iako su radili u opasnim, crvenim zonama. Potvrđuju da su primenjivali mere zaštite, a potom i vakcinisali, ali je zanimljivo da se do tog trenutka niko od njih nije zarazio.

Mačak Gari – maskota Odeljenja

Mačka Garija je Odeljenje za poslove odbrane i vanredne situacije „usvojilo“.

Ovde svi volimo životinje i kada se u magacinu na Jasičkom putu, tamo gde smo pakovali pakete za penzionere, pojavio mačak mi smo ga prisvojili. On nam se penjao na rame ili spavao u kapuljači, ponašao se kao da je odrastao sa nama – kaže Dejan Lazarević.

Ostali zaključani u Hali

Kada se zatvarala Privremena bolnica u Hali sportova kolega Lazar i ja smo jedne večeri ušli da uzmemo nešto iz kancelarije u toj Hali. Slučajno smo ušli na zadnji ulaz, vrata su nam se zatvorila, nismo mogli napolje. Unutra više nikoga nije bilo da nas pusti napolje. Takođe maske nismo imali. Zvali smo kolegu da se vrati da nas pusti napolje – navodi jednu od neobičnih situacija Dejan Lazarević.

 

Ostale vesti

back-to-top