Nečije malo nekome mnogo

Postavljeno: 02.11.2016

U poseti jednoj od najstarijih Bivoljčanki

U porodičnoj kući u Bivolju u kojoj već godinama živi sama, Zagorka Kostić je svoj 94. rođendan dočekala u pravoj slavljeničkoj atmosferi

U svoje i ime svih meštana ovog naseljenog mesta, uz tortu i brojne poklone, srećan rođendan poželele su joj predstavnice te mesne zajednice.

U ulici gde svako svakoga poznaje, teško je bilo sakriti iznenađenje koje su meštanke Bivolja danima pripremale za jednu od svojih najstarijih sugrađanki.

Sa saznanjem da rođendan ipak neće dočekati sama, Zagorka je od ranog jutra stajala na kapiji svoje kuće, sa nestrpljenjem iščekujući goste.
Susret sa Nadom, Milicom, Olgicom i Miljanom, predstavnicama mesne zajednice “Bivolje”, bio je pun emocija.

picsart_11-02-01-40-25– Deco moja, tako sam srećna što vas vidim, što ste se setile mog rođendana. Teška je muka ova samoća, niti da legneš niti da sedneš – govori starica dok vrata svog doma otvara gošćama koje je inače tokom godine povremeno posećuju kako bi se uverile da je dobro.

Zbog toga, ali i domaćinskog vaspitanja koje obično krasi stare ljude, potrudila se Zagorka da, bez obzira na godine i na to što je zdravlje odavno ne služi dobro, pripremi posluženje.

Uz kafu, sok i tortu na stolu, držeći mačku u krilu, počinje svoju tužnu životnu priču koju je zasigurno mnogo puta do sada ispričala gošćama, ali ne i novinarskoj ekipi.

– Ćerka mi je nastradala u saobraćajnoj nesreći, a kasnije je preminuo i unuk koji je živeo sa mnom. Imam ja još unučadi, ali svako ima svoje obaveze, ne zameram, teška su vremena, mnogo se radi – kaže ona.

Zagorka ima i sina u Australiji, snahu i dve unuke. O sinu, kako kaže, ništa nije znala punih 20 godina.

– Nije se javljao, mnogo smo patili i suprug i ja, nismo znali ni da li je uopšte živ. Kada je posle 20 godina stiglo prvo pismo iz Australije, umalo nisam umrla. Poštar koji je bio upućen u celu situaciju, posavetovao se tada sa komšilukom kako da nam uruči pismo, a da se previše ne potresemo – priča ova starica, dok sa ponosom pokazuje fotogarafije svoje dve unuke iz daleke Australije.

picsart_11-02-01-39-56

Od tada je prošlo još 25 godina, u međuvremenu je sin dolazio da poseti majku, pristiglo je još nekoliko pisama sa fotogarfijama unuka koje još uvek nije upoznala.

– Snaha je Filipinka i unuke uopšte ne znaju srpski , ali nema veze, bila bih najsrećnija baka na svetu samo da ih vidim, da ih zagrlim i poljubim – kaže ona.

Uz bolesti koje sa sobom donosi starost, Zagorku dodatno ubija samoća. U njenoj ulici odavno više nema nijedne komšinice njenih i sličnih godina a, kako kaže, mladi stalno negde žure i nemaju vremena za druženje sa starim ljudima.

Pas koji joj je 16 godina bio veran prijatelj nedavno je uginuo, pa joj sada društvo pravi mačka koju je nedavno udomila.

– Mojoj sreći nije bilo kraja kada mi je mesna zajednica nedavno uvela kablovsku televiziju. Sada se malo družim sa mačkom, malo gledam program i dan nekako prođe – kaže ona, dodajući da joj mesna zajednica plaća svakog meseca račun za kablovsku, te da im je na tome mnogo zahvalna.

Zagorkina mesečna primanja iznose 10.000 dinara, što je penzija koju je nasledila od muža.

picsart_11-02-01-33-02– To nije dovoljno ni za osnovne potrebe. Često nemam za drva, pa mi i tu mesna zajednica izlazi u susret, obezbede mi drva i nekako preguram zimu. Isključivali su mi više puta do sada i struju jer nisam imala da platim račun, a veliki problem mi je i to što često nemam ni za sve lekove koji su mi potrebni – kaže ova starica.

Lošu materijalnu situaciju dodatno otežava i to što je , kako vreme prolazi, Zagorki svakim danom sve teže da brine sama o sebi.

– Lekove bi trebalo da pijem u tačno određeno vreme, ali mi se sve češće dešava da ne znam ni kada ni koliko sam popila od propisane terapije – objašnjava ona.

Dodaje da joj veliki problem predstavlja i održavanje kuće, posebno pranje prozora, zavesa i veša, te pripremanje hrane.

– Sve mi je teže i teže da obavljam kućne poslove, a navikla sam da mi sve bude čisto, da sve bude na svom mestu. Dođe dan kad ne mogu ni ručak da spremim , pa uopšte i ne jedem tog dana – kaže ona.

picsart_11-02-01-34-45

Da može da ostvari pravo na uslugu “Pomoć u kući”, Zagorka do nedavno nije znala. Za gerontodomaćic1e je prvi put čula pre nekoliko dana.

– Dolazili su nedavno iz mesne zajednice da me obaveste o tome da ima osnova da zatražim tu uslugu . Prvo sam bila malo nepovreljiva u smislu da mi nepoznate osobe borave u kući, ali kada su mi objasnili ko su ustvari gerontodomaćice i koliko ima mnogo starih ljudi koji koriste njihove usluge, shvatila sam koliko bi mi njihova pomoć bila dragocena. Ako ništa drugo, bila bih sigurna da će mi makar jednom nedeljno sigurno neko doći u kuću i da ću uvek imati sa kime da popričam – kaže na kraju ova devedesetčetvorogodišnja starica.

D.P.

Učestvovala u izgradnji mesne zajednice

Među onima koji su svojim dobrovoljnim radom davne 1948.godine pomogli izgradnju danas savremenog opremljenog Doma u kome je smešteno sedište mesne zajednice, bila je i Zagorka Kostić.

Danas, skoro 70 godina kasnije, kada je pomoć njoj potrebna, mesna zajednica je nije zaboravila.

Obilaze je redovno i pomažu po potrebi, a da daju svoj doprinos kada je u pitanju briga o starima trude se i mladi Bivoljčani koji često tokom zime posete “baka Goru” kako bi joj počistili sneg ispred kuće. Njima se Zagorka najviše obraduje.

MZ Bivolje – primer dobre prakse

U okviru Saveta mesne zajednice formirana je tročlana komisija koja se bavi staračkim samačkim domaćinstvima.

Pored pomoći u vidu čišćenja snega, sečenja i unošenja drva i košenja trave, za najstarije meštane povremeno se pripremaju i paketi sa osnovnim životnim namirnicama i sredstvima za ličnu higijenu.

U skladu sa mogućnostima, najugroženim starim licima , materijalno se pomaže i kada je u pitanju nabavka drva, pampersa za odrasle, plaćanje komunalnih računa, priključak na kablovsku televiziju…

Na svaka dva meseca za sve penzionere, meštane ove MZ, organizuju se besplatni izleti, dok one koji su slabo pokretni ili nepokretni, članovi komisije redovno posećuju kako bi evidentirali njihove potrebe, ali ih i obradovali rođendanskim ili osmomartovskim poklonima.

Odbijaju pomoć “da ne brukaju decu”

S obzirom na to nijedno od samačkih staračkih domaćinstava u ovom naseljenom mestu ne koristi uslugu gerontodomaćice, predstavnici mesne su ih nedavno obišli kako bi razgovarali sa njima o mogućnostima da postanu korisnici usluga koje pruža Služba “Pomoć u kući”.

– Iako većina od njih nije u mogućnosti da brine sama o sebi, samo je troje bilo zainteresovano za uslugu gerontodomaćice. Obrazloženja su različita, od toga da još uvek mogu da brinu sami o sebi, do toga da im deca ne dozvoljavaju da ih, kako kažu, brukaju time što će im nepoznate osobe dolaziti u kuću – kažu u mesnoj zajednici, dodajući da su takve zabrane uglavnom dolazile upravo od dece koja nedovoljno ili uopšte ne vode računa o svojim roditeljima.

U MZ kažu da su podatke prikupljene na terenu prosledili Centru za socijalni rad i Službi “Pomoć u kući”, te da se nadaju da će se u najskorije vreme ova stara lica biti zbrinuta na adekvatan način.

U Bivolju ima 18 samačkih staračkih domaćinstava. Deo tih starih lica živi u izuzetno lošim stambenim uslovima, a jednom od njih nedavno se i srušila kuća.

Većini su primanja minimalna., a pored bolesti koje obično prate starost, ima i onih koji su oboleli od karcinoma.

Uslugu gerontodomaćice kao socijalnu kategoriju, na teritoriji kruševačke opštine trenutno koristi 156 lica, od čega 68 sa seoskog područja. U Gerontološkom centru u u okviru koga se i realizuju aktivnosti pomoći u kući starim licima procenjuju da su realne potrebe za ovom uslugom mnogo veće, a što potvrđuju i rezultati istraživanja koje su novine GRAD sprovele u saradnji i uz podršku Grada, a u okviru projekta “Mapiranje potreba mesnih zajednica na području Grada Kruševca”.

Prema tom istraživanju, usluga gerontodomaćice dostupna je u 16 od ukupno 26 seoskih mesnih zajednica. Podaci pokazuju i da u svakoj mesnoj zajednici ima između 15 i 20 samačkih staračkih domaćinstava, što znači da ovu uslugu ne koristi oko 500 starih lica. Briga o njima, prema svedočenju meštana i predstavnika mesnih zajednica, uglavnom se svodi na pomoć komšija i rođaka, po potrebi i mesne zajednice, a pored nemogućnosti da samostalno zadovolje osnove životne potrebe, stara lica samoću navode kao nešto što im najteže pada u toj životnoj dobi.

 

Ostale vesti

back-to-top