Ljubav krunisana brakom: U Gerontološkom se upoznali, zavoleli i venčali!

Postavljeno: 01.10.2021

Spletom, ispostaviće se, srećnih okolnosti, Stamenko Gligorijević, rodom iz Bajine Bašte došao je u Gerontološki centar Kruševac, gde je upoznao Draganu, ženu svog života. Upoznali su se 2011. godine, njoj je trebala kafa, njemu cigarete i ova lepa priča počela je svoj život. Nisu ni sanjali da će taj susret dovesti do ljubavi koja će biti krunisana brakom, deceniju kasnije

Simoblično, na Međunarodni dan starijih lica, njih dvoje su odlučili da „stanu na ludi kamen“. Direktorka Gerontološkog centra Kruševac i osoblje te ustanove pripremili su u dvorištu proslavu. Nije to bila samo puka formalnost, ne, bilo je muzike, bacanja bidermajera, kao što priliči običaju.

Neobična ljubavna priča počela je u Gerontološkom centru. Stamenku je ovo prvi brak, a Dragani drugi, mada lepši, kako sama navodi. Ona ima dvoje dece i četvoro unučadi, koji Stamenka smatraju svojom porodicom, te sa njim imaju izgrađen odnos kao da je oduvek tu.

-Upoznali smo se preko kafe. U tom trenutku on je bio novajlija, ja sam hodala uz pomoć štaka pa mi je trebala pomoć, odnosno neko ko će mi kupiti kafu. On se ponudio da mi učini uslugu, a ja sam po naglasku procenila da nije naš. Bio je lep, crna kosa, plave oči. Od tog trenutka i te kafe, počeli smo da se družimo, počeli smo da razgovaramo i da igramo karte i od tada se ne razdvajamo – kroz smeh priča Dragana.

Da je sudbina umešala prste ukazuje i činjenica da je baš on iz Bajine Bašte došao u Kruševac, da je njoj u tom trenutku bila potrebna kafa, i da se on, kako sam navodi, džentlmenski ponudio da učini uslugu lepoj ženi.

-U početku mi je bilo nezgodno zbog dece. Bila sam malo nervozna, međutim to je sve tako lepo na kraju bilo. On je rekao: „Tvoja deca, moja deca“. Moji nisu pravili problem, shvatili su da ovo druženje meni godi, da nisam sama i da sam srećna – govori ona.

Samoća je najgora, deca porastu, imaju svoje partnere, svoje društvo. Ljudi nisu stvoreni da budu sami, dodaje Dragana.

-On je bio uz mene i kroz brojne operacije. Bio mi je vetar u leđa, vi ne možete ni da zamislite kakva je to vrsta podrške i snage. Gleda me kao malo vode na dlanu. Vodi računa o meni, o mom zdravlju i to svi ovde znaju – objašnjava ona.

Njih dvoje složni su u poruci ostalim starijim licima. Naglašavaju da je jako bitno da postoje parovi, ne moraju to nužno da budu ljudi u ljubavi, već dvoje ljudi koji razgovaraju, koji su zajedno i vode računa jedno o drugom. Na taj način dani u domu su mnogo lepši, sadržajniji, a godine u koje su došle ispunjene i zanimljive.

-Ja se nisam ženio, imao sam stare roditelje koje sam morao da gledam i pazim. Kada sam se razboleo i nisam više mogao sam sudbina je odredila da umesto u Šabac dođem ovde gde me je čekala ona – priseća se Stamenko.

Zavoleli su se posle tri meseca.

-Ispraćao sam je do lifta jer je ona išla uz pomoć štaka. Izlazili smo i na piknik, na livadu, sedimo na travi, a osoblje nas gleda – kroz smeh priča on.

Sećaju se i raporta kod direktora jer su se poljubili ispred lifta, te zbunili ostale korisnike i osoblje. Tada su rešili da obelodane svoju ljubav i da ne kriju više ništa.

-Bili smo kao pubertetlije i dan danas smo takvi. Vedrog smo duha, volimo da se šalimo i smejemo. U početko smo se i družili sa ostalima, ali takvih ljudi je sve manje ovde tako da smo ostali upućeni jedno na drugo. Vidite i ovu našu sobu kako smo sredili, prilagodili smo je i sada je kao prosečna dnevna soba u svakoj kući – govori on.

Njih dvoje ne kriju zadovoljstvo i zahvalnost organizatorima venčanja koje je napravljeno u njihovu čast.

-Ovde ima parova, ja bih volela da se svake godine na ovaj dan bar jedan par uzme ovde. Domovi su domovi, mora da se poštuju pravila kuće, doktore koje nas leče, ali mi moramo da nastavimo sa svojim životima – kaže Dragana.

Tokom razgovora, ne može, a da se ne primeti obostrana ljubav i poštovanje koji oni gaje jedno prema drugom. Ona ga zove „dušo“ ili „duško“, a on svakim pokretom, svakim svojim gestom pokazuje koliko mu je stalo do nje.

Draganina porodica danas nije prisustvovala ovoj ceremoniji, na njenu inicijativu.

-Sin mi radi pri policiji, nevakcinisan je. Snaja radi u dve smene, ima troje dece, a ćerka je medicinska sestra. Nisam želela da bilo ko dolazi, ne zato što nisam želela da ih vidim, već zato što je ovo kolektivni smeštaj gde se nalazi najugroženija grupa. Ne želim da me sutradan grize savest, pa da ovaj lep događaj bude pretvoren u nešto loše – naglašava ona.

Ja se sa njenom decom slažem odlično. Uvek se vidimo kada dođu da je posete, to funkcioniše odlično. Mali unuci me zovu deda ili drug. Ja se sa njima uvek igram kada dođu, kupim neke sličice i neke igračke i igramo se svakog puta – kaže on.

Dragana, na kraju, poručuje da su razumevanje i razgovor ključ svakog dobrog odnosa.

-Ne možemo da tražimo uvek dlaku u jajetu. Ja govorim iz iskustva. Neko mora da popusti, malo kompromisa i kada imamo slogu i zdravlje onda imamo sve. Ja vam to kažem iz srca. Razgovorom se sve rešava, ako imate sa kim – zaključuje ona.

Njihova priča potvrđuje da se ljubav nalazi na najrazličitijim mestima, da nikada ne znamo kada možemo da naiđemo na pravu osobu. Njih dvoje ruše stereotip o ljudima iz Gerontološkog, vedrog duha i prepuni ljubavi raduju se i uživaju u svakom danu!

S. Mutavdžić

 

 

Ostale vesti

back-to-top