Saša Ognjanović – guru avangardnog Kruševca
Postavljeno: 16.02.2025

Bilo nam je bitnije da sluša istu muziku kao i mi, nego da li uopšte zna da peva. Tražili smo od njega da se dere i to je to, a pisao je i dobre tekstove… Grupa Scarps je prestala sa radom 2014. i mislim da cela ta priča nije dobila pažnju koju zaslužuje… Uvek sam voleo fuziju elektronske i gitarske muzike. Mislim da je to mnogo zahvalan teren za istraživanje…
On je jedan od onih, sve malobrojnijih, tihih urbanih heroja, sa ogromnim naramkom velikih dela na leđima, oko kojih se već decenijama ispredaju čaršijski mitovi. I bez obzira na grandiozne dimenzije njegovog stvaralaštva od Saleta teško može da se iscedi bilo kakav oblik samohvale, za njega su svi učesnici u procesu stvaranja dela u najmanju ruku ravnopravni. Uveren sam da bi intimno najviše voleo da je moguća isključivo gitarska komunikacija među ljudima, ali pošto smo još uvek na nivou klasičnog sporazumevanja – moraćemo da razgovaramo ovako…
Da krenemo s dozom nostalgije, ali i edukacije – čega se najradije sećaš iz Kruševca od pre ’90-tih i šta ti, realno, nedostaje – a nema veze sa „žalom za mladošću“?
Saša: Bioskopi Kruševac, Evropa i Dom sindikata su mi bili otkrovenje, posebno kada su u pitanju horor i naučno-fantastični filmovi. Odlazak u bioskop mi je bio praznik. Najradije se sećam ljudi, mesta i događaja koji su vezani za moje navlačenje na ekstremne vrste rok muzike: heavy metal, punk, hard core, gothic rock, dark, alternative, industrial… Gimnazijski park u kom smo se okupljali mi “padavičari“ sa pločama i kasetama pomenutih žanrova, Diskoteka Doma omladine, „Klub 59“ u Obilićevoj, Šarenac u Zakićevoj, Pionirski park… U jasnom sećanju mi je Rok raport festival, održavan nekoliko leta na rukometnom igralištu, koje se nalazilo pored Hale sportova. Pored Doma omladine i Hale sportova, tu su defilovale i anonimne i afirmisane grupe iz cele SFRJ. Za nas, tinejdžere u to vreme, bili su to veliki događaji. Pamtim urbani Kruševac, vreme kada je postojala oštra granica između rokenrola i narodnjaka. Turbo folk još nije ukaljao asfalt… Živeo sam u ulici Veselina Nikolića. Delio me je zid od dvorišta muzičke škole, svakog dana sam slušao probe Teatra ZA. Neke rečenice i danas znam napamet. Kasnije, početkom ’90-ih, sam im uzvratio probama grupe Scarps – dernjavom, bučnim gitarama i bubnjevima, haha! Danas je teško poverovati da je tih predratnih godina u Domu omladine svakog vikenda neki jugoslovenski rok bend imao koncert. „Klub 59“ u Obilićevoj je bio preteča „Grizlija“, okupljalište u drugoj polovini ’80-tih.
I u tom vremenu i prostoru kraja 80-tih nastaje i najslavnija kruševačka grupa Scarps, bili su to magloviti počeci alternativne muzike u Kruševcu, uz kućno kopiranje kaseta i njihovu prodaju ispred starog „Zvuka“… Niko pre vas to nije radio…
Saša: Ideju o osnivanju pank benda sam imao još 1986-87, ali, u sredini kao što je Kruševac, to baš i nije bilo lako izvodljivo. Ivan Virijević Ika i ja smo 1988. već imali neku viziju stvaranja muzike, ali je mene sprečio odlazak u JNA decembra te godine. Godinu dana kasnije sam se vratio i odmah smo počeli neke sobne probe. U to vreme smo slušali The Stooges, Mudhoney, Godfathers, G.B.H, Discharge, Exploited, Ramones, Black Flag, i planirali da pravimo muziku inspirisani njima. Većinu kruševačkih muzičara nije zanimao takav zvuk. Uglavnom se svirao klasičan rok ili pop. Mnogi su nam govorili: „Pankeri ne znaju da sviraju, šta će vam to?“. Jula 1990. konačno formiramo bend Scarps. Ispred „Kluba 59“ smo videli dečka sa čiroki frizurom u cokulama. Pitali smo ga da li hoće da radi sa nama i on je pristao – Miloš Vojinović Kimba. Bilo nam je bitnije da sluša istu muziku kao i mi, nego da li uopšte zna da peva. Tražili smo od njega da se dere i to je to, a pisao je i dobre tekstove. Kao bubnjar je ušao u bend Dejan Miljković koji je više voleo hevi metal, ali je ipak pristao. Dve gitare, vokal i bubnjevi, bez bas gitare. U toj postavi smo imali samo jedan nastup i to u klubu Crvenkapa u Ćupriji, vozom je došlo 40 ljudi iz Kruševca i bio je haos. Sećam se da je nadstrešnica od trske u dvorištu lokala srušena i publika je padala preko nas, bubnjeva i pojačala. Što se tiče samostalno objavljenih kaseta, to je bilo ustaljeno kod pank bendova, kod nas i u svetu, još od kraja ’70-tih. Da, u Kruševcu to niko pre nas nije radio. Kada se Ika preselio u Beograd u bend je došao Nebojša Vasić Tusta kao bas gitarista, i aprila 1991. u Kragujevcu snimamo materijal za kasetno izdanje koje smo sami umnožavali i prodavali kod Joce knjižara ispred tadašnjeg Zvuka u centru. Uvek mi je bilo čudno što, pored gomile bendova koje je ovaj grad imao ’80-tih, se niko, pre nas, nije usudio da svira nešto ekstremno i žestoko.
A onda su u naše živote ušetale zlokobne ’90-ete, i potpuni paradoks, na prvi pogled, da dobajamo najkreativniju rokenrol generaciju u čitavoj kruševačkoj istoriji. Scarps-i doživljavaju razne transformacije u toj dekadi, snimaju sjajne albume i postaju sinonim za ovdašnju scenu… Šta su, tebi lično, glavni momenti tog perioda i na šta si posebno ponosan?
Saša: Pazi, mi smo ionako bili mladi, besni, frustrirani i voleli muziku koja je nadahnuta buntovništvom. Taman da krenemo sa koncertima po SFRJ počinje rat. Znači, gore ne može. Imaš rat, hiper-inflaciju i ekspanziju turbo folka. Međutim, naklonost omladine ka rok muzici još uvek nije bila razorena do kraja ’90-tih. Tako da, iz tog nenormalnog vremena, pamtim jako dobre i posećene koncerte. Alternativna scena u Srbiji nije nikad bila jača. Između 1993. i 1997. u Kruševcu je bilo aktivno mnogo kvalitetnih grupa: Retro-mind, Helikopter, Daltones, Vitamin, Fucktor 02, Vakuum, Pink Spider Band, DBX, Human Remains, Le Svraka Bizarre, Sweeper, Pklatovi, Slobodna Wožnja, Negativna Pozadina… neka se ne ljute oni koje sam možda propustio, nije namerno.
Kada je, januara 1992. Klub 59 prestao sa radom, nova baza za okupljanje je postao Grizzly. Od 17. avgusta 1991., kada je otvoren, do dana današnjeg, pomenuti prostor je postao, u bukvalnom smislu, mesto rađanja i razvoja novih autora čiji je rad vezan za bilo koju vrstu urbanog zvuka. Neponovljiv izvor kvalitetnog alternativnog zvuka u prvoj polovini ’90-tih bio je događaj pod nazivom Rockoteka. Lokacija – Dom omladine, KCK. U periodu od 1993. do 1995. svakog petka, je 300 do 500 mladih, upijalo, aktuelne zvuke rokenrola. Retka privilegija, i za mnogo veće gradove. Radio i TV emisija Alter Rock Ego i Giletov cd klub Hot Spot, su bombardovali mlade naraštaje kvalitetnim muzičkim frekvencijama.
Što se tiče grupe Scarps, 1991. Dejan i Tusta napuštaju bend, a njihova mesta upotpunjuju Saša Jelenković i Ivan Drašković Draško. Slede koncertni nastupi širom Srbije od kojih je najzapaženiji bio u beogradskom „Dadovu” novembra ’91. i Medicinskom fakultetu u Nišu, marta ’92. Materijal za sledeće, takođe samostalno objavljeno kasetno izdanje, pod nazivom „Noturno”, snimljen je maja 1992. Posao producenta obavio je Siniša Popović. Draško napušta bend i na njegovo mesto dolazi Ivan Nešić, sa kojim je iste godine snimljen materijal za album „Igra”, ponovo kod Vuje u Kragujevcu. Izdavač je bila beogradska etiketa „Take It Or Leave It” u saradnji sa kućom „Rockland”. Nešić napušta grupu i na njegovo mesto dolazi Dejan Alar.
Zapaženiji nastupi tog vremena odigravali su se u Domu železničara… 22. januara 1993. tamo nastupamo sa bendom Kazna za Uši. Bio je to prostor koji se nalazio preko puta ulaza na glavnu kruševačku železničku stanicu. Kapacitet mesta – oko 250 do 300 ljudi, pod uslovom da su zbijeni jedan do drugog. Unutra nije bilo inventara, sem furune u desnom uglu pored bine, na koju su padali pojedini, živahni posetioci koji su se penjali na stejdž. Tokom januara i februara 1993. Milomir Bata Cvetković organizovao je nekoliko događaja u tom prostoru – Dža ili Bu, Pink Spider Band, Inkvizicija, DBX… Slede nastupi sa bendom Boneblast u beogradskom „Bunkeru“, na TIOLI festivalu u Aranđelovcu, uz No Speed Limit u Novom Sadu, na Alter Rock Ego festivalu u Dvorištu gimnazije kruševačke Gimnazije, sa grupama Kramer, Istok Iza, Van Gog, Električni Orgazam, Ekatarina Velika u Hali sportova.
Zahvaljujući Zoranu Giliću, sponzor za snimanje sledećeg albuma bila je Radio Lastavica. Dvanaest novih pesama snimljeno je u beogradskom studiju Adam januara 1994. pod producentskom palicom Predraga Guculja Guce. Ritam mašinu za šest pesama je programirao Marko Milivojević, tada bubnjar grupe EKV. Nakon nekoliko zapaženih nastupa grupa prestaje s radom.
Potpuno novu postavu Scarps-a, okupljam decembra 1994, vraća se Ivan Nešić – Dr Scream na basu i stiže Zlatko Petković – Fat Z za bubnjevima.
Tokom 1995. slede koncertni nastupi širom Srbije (Niš, Beograd, Novi Sad, Kruševac). Po treći put bend ulazi u Vujin studio i 1996. snimamo album „Riding On The Cloud” koji donosi velike promene u zvuku. Pored ukorenjenih post-punk i hard-core uticaja s početka ’80-tih, neke pesme poseduju i elemente klasičnog roka. Sumorna nota Balkana ’90-tih je i dalje prisutna. Pomenuti album reizdat je 2007. na disku za Flying Buffalo Records, Baneta Loknera.
U periodu od 1997. do kraja 2001. u bend su pristigli Marko Đorđević na bas gitari (ex – Slobodna Wožnja) i Vladimir Panin, gitara (ex – Le Svraka Bizzare). Najvažniji moment tog doba je serija koncerata sa grupom Block Out u Nišu, Beogradu i Novi Sadu, kao i samostalni nastup u klubu „Morrison” u Brčkom. Pesme nastale u to vreme, rezultat su raznih eksperimenata, do tada netipičnih za bend, uz uplive elektronike i pop uticaja. Maja 2001. izlazi album „Skrivene misli” za Lift Edition.
U novi milenijum ulaziš sa novom energijom i sazrelom emocijom te nastaje sjajno delo „Self-command“, nešto najpopularnije što ste mogli stvoriti, i istoimeni video se vrteo na MTV-u često…
Saša: Da, 2002. je u bend došao Ivan Marković. On, Zlaja i ja radili smo u toj postavi do 2014. kada je bend prestao sa radom. Posle svih tih eksperimenata vratili smo se sirovom hard kor pank zvuku. Zahvaljujući višedecenijskom prijatelju Milošu Neneziću, direktoru Trayal korporacije, u zemunskom studiju „Barewired” snimljen je 2004. godine materijal koji sadrži 13 pesama pod nazivom „Self-command“. Posao producenta odradio je Zoran Đuroski, a snimatelja Milan Barković Bare. Kao specijalni gosti se pojavljuju Nemanja Kojić Kojot i Dejan Utvar. Album je objavljen 2006. za kruševačku etiketu “Crewska”. Svirali smo, na promo turu, u Splitu, Tuzli, na Exit festivalu, Nisomniji… a taj spot, urađen za naslovnu pesmu, često je emitovan na MTV Adria. „Self-command“ predstavlja autentično viđenje hard kor priče, koja stilski nije jednosmerno i jednobrazno postavljena. Zvuk je prilično bogat i kroz izražajnu formu se provlače i elementi vezani za druge muzičke žanrove kao što su psihodelični rok, post pank, gotik…
Posle 2000. došlo je do nekog mrtvila u Kruševcu, mislim u odnosu na devedesete. Narednih nekoliko godina sarađujemo sa grupama Schizophrenia iz Vrnjačke Banje i Big Time iz Trstenika. Imali smo seriju zajedničkih nastupa pod nazivom Summer Hammer Fest, 2003. Na žalost pokojni Miloš Novaković, 29. aprila 2004. organizovao je koncert poznatog američkog hard core benda D.R.I. u kruševačkom klubu KCK, na kome smo, kao gosti, svirali No Way Back i mi. Još jedan važan nastup grupe održan je 4. decembra iste godine u splitskom klubu „Kocka”.
Grupa Scarps je prestala sa radom 2014. i mislim da cela ta priča nije dobila pažnju koju zaslužuje. Zvuči možda prepotentno, ali stvarno to mislim. Hvala svim saradnicima i fanovima do neba, i neka mi oproste, ako mogu. Tada sam rešio da se muzički ostvarim u malo drugačijem obliku, a da i dalje ostanem dosledan svojim uzorima.
Ono što je kuriozitet vezan za tvoje delovanje je da si, uz matični bend, neprestano imao i neke paralelne muzičke projekte, a bavio si se i primenjenom muzikom – za pozorišne predstave…
Saša: Najpre bih pomenuo bend Human Remains, iza kog, na žalost nisu ostali nikakvi ozbiljni snimci. Bila je uključena cela instrumentalna postava Scarps-a i Dragan Janković Jane kao pevač i tekstopisac. Imali smo 5-6 nastupa uživo tokom 1993-94. Kvalitetan post punk dark. Od 2009. do 2012. sa bubnjarem Živkom Obradovićem i Bojanom Manojlovićem kao basistom, je radio sastav Yoda Ben Hur. Pod tim imenom je snimljeno samo pet pesama. „Tražim te“ je obrada niške grupe Novembar, objavljena na tribjut albumu za pomenutu grupu. „Tajna“ je objavljena na kompilaciji „Krušenje“, a pesme „Reci mi“, „Talasi“ i „Osedeo Nindža stari“ su dostupne na Youtube kanalu. U isto vreme, tačnije od 2010. do 2012. sam radio i sa bendom Manitou. Objavljena je pesma „Sudar svetova“ na kompilaciji „Krušenje“, na kojoj je specijalni gost na gitari bio poznati beogradski muzičar Sale Sedlar. Godine 2012. sam prvo kao bas gitarista, a posle i kao gitarista, postao član Katabazije. To je magična priča koju su pokrenuli Ljubiša Jovanović i Dušan Sredojević, a ubrzo im se priključili Zlatko Petković i Zoran Vasić, zatim i ja. Pod tim imenom su objavljena dva albuma: „Prvi silazak“ (2013.), „Ustaj“ (2017.). To je bilo posebno iskustvo – muzička teritorija koja obuhvata gothic, dark, ambiental, a pokrivena je glasom Ponoćnog vodeničara (Ljubiša Jovanović-prim.aut.) iz kog izbija duh vode, vatre i kamena ovih prostora. U periodu od 2019, do 2022. saradnik mi je bio tekstopisac Toni Mihajlović. Između ostalog, pisao je tekstove za bend Fucktor 02. Prvo je okupljeno Ulje čiji članovi postaju, pored mene, Toma Ilić, Ivica Luković i Vukašin Simić. U toj postavi snimljeno je pet pesama, nakon čega formiramo duo Red Sunn uz vokal Katarine Vasiljković. Godine 2021. snimljen je video spot za pesmu „Crtež“ koji je dostupan na internetu.
Moj prvi kontakt sa muzikom za pozorišnu predstavu „Draga Jelena Sergejevna“ dogodio se 2004. u režiji Milovana Ćetkovića. Glumačka ekipa bila je sastavljena, uglavnom, od gimnazijalaca. Radio sam muziku za predstavu „Sud“ 2019. sarađujući sa Zoranom Kovandžićem i ekipom ATP „Čkalja“ koja je odigrana januara 2020. u prepunoj Beloj sali KCK. Reakcija publike – fantastična!
Konačno stižemo i do tvoje današnje glavne muzičke preokupacije – dueta Ludwig Ludwig, koji zapravo nastaje iz Katabazije. Sličan senzibilitet na drugačiji način izražen. Već gotovo čitavu deceniju, uz jednu podužu pauzu, Ljuba i ti ste zajedno i krećete se polako ali sigurno i ka internacijonalizaciji…
Saša: Uvek sam voleo fuziju elektronske i gitarske muzike. Mislim da je to mnogo zahvalan teren za istraživanje. Imao sam već u kompjuteru gomilu tih matrica koje stoje godinama neiskorišćene. Jula 2016. sam poslao jednu Ljubi da čuje i kaže šta misli. On mi je, preko telefona, vratio sa zalepljenim tekstom i odmah smo znali da je to – to! Tako je nastala naša prva pesma „Idu gradom“. Za dva meseca smo naštancovali repertoar i krenuli sa nastupima u Kruševcu i Beogradu (klub Vrtoglavica). Prvi album pod nazivom „Popodnevna zabava za ljubitelje žabokrečine“, koji je objavila beogradska kuća Take It Or Leave It 2018. snimili smo u studiju “Bird” u Kruševcu, a posao snimatelja i producenta obavio je Zoran Vasić. Bend je prestao sa radom 2019. a ponovo je oformljen u oktobru 2022. Imali smo koncerte u Jagodini, Nišu, Beogradu, Zemunu, Novom Sadu, Kumanovu… Jako zapažen je bio nastup na Slaughter Art Horror festivalu u Doljevcu jula prošle godine. U to vreme počinje i naša saradnja sa Alternativnim kulturnim centrom „Gnezdo“, u kojem održavamo probe. Tu smo snimili novu pesmu pod nazivom „O riđem čoveku“. Audio produkciju za nju odradio je Marko Cvetković, a video spot Nelogični Dejan. Od februara do maja imamo već zakazane koncerte u Prizrenu, Jagodini, Novom Sadu (Dark Fest), Subotici, Zagrebu i Ljubljani.
Komentari